Poezija neshvacenih dusa

Dnevnik jedne Helvetike







09.01.2015.

M.D,M..A

Gdje si ti kada nestajem?
kada mi kopni duša
kada litici stremim?

Krila nemam.

Strah nemam.

Ljubav nemam.

Sebe nemam.

 

Gdje si ti kada bitke vodim ?
Gdje si kada noc padne pa dodju po mene ?

Kada koža mi postane tjesna.

Kada pritisne prsa ono teško breme.

Snage nemam.

Razum nemam.

Pogled gubim.

Nešto se sprema.

 

Gdje si kada oči ne mogu da sklopim ?

Kada me bol razdire?

Kada te nemuštim jezikom tišane dozivam?

Gdje si?

 

Nema te.

NEstala si.

Nestvorljiva si.

Nepostojeca.

Lepršava.

Prozirna.

Svilena.

Čudna.

Ne i moja.

Ne sada.

Kada si najpotrebnija.

Prava u pogresno vreme i sa drugima.

09.01.2015.

Budala slobodna...

Otkuca ponoć
Kazaljke započeše prljavi ples sudbina
Pješčanog sata duh ustuknu.

I svjetlost se povuče u zimski san.
Nastede noć
Nestade dan.

I dok vijekovi kroz sekunde lete

Vidjeh, mjesečina klupko misterije nove plete

Rekoh im : Tiho !
Zamolih dovoljno jako:
Najtiše !
Za njene snene oči.
Za njeno uho malo.
Za njene prste mile.
Tiho!
Najtiše moguće
Prišunjaj se noći.
Dok ona srebrenim snovima usnula putuje.

Zamolih čudne zvijezde
Koje su igrale oko starih lipa
Da budu tihe
Korak da im bude lagan
Tek da se melodija mirisna začuje
Da se ona u snu nasmješi
Da joj vidim lijepo lice
Da me sreće obaspe
Dok ležim

Pored moje

Svete grešnice.


Zaprijetih sjenama
Koje se šunjaše oko njenog mira:
Tiho!
U stroj!
Jedna po jedna!
San da joj se ne remeti
Spokoj njen da se ne dira!
Njenoj duši treba predah.


Kad se pjetao oglasi.
Tad pogodne tražite!
Samo noćas tiho
Najtiše hodite.
Dok je grlim.
Dok je udišem.
Dok je gledam.
Do svitanja.
I tako svake noći.
I tako svakog dana.

Ona usnula.
Ja zaljubljen.
Ona preljepa.
Ja nesavršen.
Ona moja.
Ja poklonik ljubavi njene.
Čuvar njenih snova.
Čuvar svake želje.


Tiho.
Što tiše.
Čitajte ove stihove nijeme
Jer oni su
Pomalo čudna
Uspavanka ljubavi

Jedne žene.

24.11.2014.

Da li je to ljubav ?

Želim da mi nedostaješ.
Kada pređes prag.

Kad u prodavnicu kreneš.
Kafu da napraviš.
Da umijes lice u svitanje plave zore.

Želim u tvom oku čisti mir.
Nirvanu mudrosti.
Blagost ljubavi.
Preko tvojih ponora stablo moje ljubavi nek se obori.
Da ti napravim put.
Da te spasim.

Želim da mirno sanjaš, otvorenih očiju.
Da budem tvoja enciklopedija života.
Na sva pitanja da ti dam odgovor.

I ako te neko uplaši, da ih zagrljajem otjeram.
Da znaš da tu sam.

Uz tebe sam.
Za tebe sam.
Kod tebe.
U onoj desnoj pretkomori života.

Želim da se spokojno budiš pored mene.
Ali ne kao pored lošije polovine.
Već pored bića koje svojom pojavom uzdižeš.
Nadahnjuješ.
Podstičes.
Hrabriš.
Preplićeš.

Spuštaš sa ego planine.

Želim sa tobom da imam neka nova pravila.
Neke nove moralne barijere.
Ne želim prsten na koljenima.
Bijelo na tebi.

Instituciju zvanu- m(b)rak.
Ali ništa te manje ne želim posle ovih riječi, polušaj:

Želim da budeš moja.
I sa mnom.
Ali opet da si dovoljno svoja.
Da krstariš svojim snovima i maštom.
Želim tvoj pogled pun sreće bude vječno DA.

Da ga kličeš svaki put kada kažem neku glupost.
Da tvoj mili osmjeh bude potpis pred Bogom.
I pred Đavolom.
Pred biljkama, mravima, ljudima, svim svjetskim čudima.
Zauvjek.

Jer nas ništa ne može rastaviti.
Mi smo i posle vremena mi.
Samo sa drugim imenima.
U drugim odjelima.

Na različitim kontinentima.
Mi se nastavljamo jer nikada ni ne prestajemo.
Pojavi se.

Vrati se.

Preporodi se.

Probudi se.
Uzdigni se.
Dođi.
Čekam te nekoliko vjekova.
I jedan obrt Zemlje oko Sunca.

Da te vodim.
Da me vodiš.
Da ti nikada ruku ne ispuštam.
Šta misliš, da li je to ljubav ?

25.09.2013.

Tri strane...

Postoje tri strane svake priče.

Tvoja, moja i istina.

Zbog toga si me i srela onog hladnog popodneva. Septembar, loš mjesec.

Mjesec na raskršcu dva vremenska pojasa. Mjesec na bojnom polju bitnih datuma.

Susrela se, toga dana, tvoja kruna i moja zakrpa. Tvoj sjaj i moja bijeda.

Tvoja unutrašnja praznina na moje zadovoljstvo udarila.
   Nosila si malu lakiranu torbicu, ovlaš ogrnuta skupocjenom bundom. Nerc, tako prefinjeno, draga. Kao i ti, nekada.
Skupocjen nakit krasi ti vrat. Da, primjetio sam i taj detalj. Jer za trenutak mi bi žao gledati te tako nakićenu. Prodala si dušu zarad par kamičaka.

     Ti mene nisi primjetila. A i da jesi, smao bi se zgrozila.

Jer, ja sam sjedio na trotoaru, grickao stari hljeb sa jeftinom salamom. Pa sve to, onako dostojanstveno zalivao lošom rakijom. Neko se smilovao pa mi pod noge bacio. Lezi hljebu da te jedem. Ironično u mom slučaju, zar ne ?

Da draga, ja sam prosio. Ne, zbog toga ne sramim se.

     Ne bi se ni sreli da nisi zapela za moje rite. Rekao sam ti, nekada davno, da će taj nosi kojim paraš oblake, saplesti tvoju krhku prirodu. I bio sam u pravu.

Padala si nošena gravitacijom. Bespomoćna, sama, tako mala.

U zadnji tren te uhvatih preneraženu i izvan sebe. Ne znam šta te više zapanjilo: to što si zamalo dotakla asfalt tijelom, ili pak to da jedan car rita prljavim rukama dodiruje tvoje savršenstvo?

Ustukla si. Nisi progovorila ni riječ nekoliko minuta. Samo si me naglo odgurnula od sebe. Promrmljala si mršavo „hvala“ i krenula da što prije pobjegneš.

A ja, na svom i dalje tečnom francuskom ti doviknuh: „Je vais vous attraper si jamais vous tombez.“

Te riječi te u trenu, poput mača, posjekoše. Nago si zastala, okrenula se i uperila u mene ubilački pogled pun nježnog očaja. Za nekoga bi ova scena bila samo običan odlomak iz filmskog klasika. Ali oni nisu znali ništa.

     Nisu znali za našu ljubav i tvoju pohlepu koja ju je nadjačala.

Nisu znali da ovo srce pripada tebi još od prvog dana.

Nisu znali za moj blistavi um i uspjeh pokošen vlastitim razumom. Kraljević pa prosjak. Kratak je to uzlazni put.

Nisu znali da se poliglota na vječno ćutanje zakleo.

Nisu znali da sam grijeh zavolio, istinu tražio, očaju se predao. Dobro se ophodio i na tren se od borbe umorio.

Nisu znali da si me prepoznala tog  trena, jer ja sam ispunio svoje na francuskom izogovoreno obećanje: „Uhvaticu te, ako ikada kreneš da padneš.“

     Prekidoh tvoj pogled ispunjen suzama. Znala si da si još uvjek jedino blago koje imam. Prekidoh bolan tren i nastavih duž ulice. Osjetio sam da si još uvjek tamo stajala očima uprtim u mene.

Leti carska ptico, u krila ti pušem bisernu nadu.

Leti, ne prestaj. Ja ostajem sretan na dnu.

Pun snova i mašte, vjerujem u neko novo sutra, u neki novi susret.

Ne brini ja sam sretan, što ne bih mogao reći za tebe.

Nije zlato sve što sija. Nije ljubav kod sa etikete.

Zaboravi me. Ovaj susret. I čudni septembarski dan. Ne govori o njemu ni u šali.

Pozdrav, po poslednji put ti šalje dripac, čije srce, tvoje postojanje hrani.

25.09.2013.

Sjenka...

Da li si ikada pokušao da gledaš svijet drugim očima.

Da ne promatraš ljude po načinu odjevanja, crtama lica ili obliku tijela.
Šta ako bi ih posmatrali na sasvim drugi način.

Način krajnje neobičan. Krajnje mističan.
Šta ako bi o ljudima sudili po njihovim sjenkama?
Po noći. Iza ponoći.

Na asfaltu ili kućnim zidovima.

Pod svijećama ili svjetlom okupanim prozorima.

 

Pogledaj mi sijenku.

Tik je uz tebe. Koračamo.

Čuješ mi topot koraka.

Okrepljuješ se mojim glasom i prodikama.

A ne vidiš me.

Samo tamna mrlja je ispred tebe.

Moja sjenka te izaziva da je prepoznas i izabereš.

Da li sam visoka ili ti se zjenica sa umom poigrava?

Da li sam tako šašava ili je to samo moja spoljašnja maska?

Da li sam tako čvrsta ili moju mekoću ne osjetiš?

Pogledaj me drugom dimenzijom. Ali prvo moraš oči da zatvoriš.

Osjeti me. Taj pogled je jači, jer me dušom upijaš.
Uspavaj kapke i prepusti se čulima.

 

A sada nam spoji sijenke.

Nek od dva čudna crnila jedno nastane.

Crnilo bez oblika  koja će priću da napiše.

Priču i suviše važnu da bi glasno bila priznata.

Bajku tako lijepu da se slad skuplja na usnama.

Samo stavi ruke oko moga vrata, na prste se propni.

Čuvaću ti sjenku, dok je okrutnost svjetla od moje ne odvoji.

 

 

 

 

25.09.2013.

13 dana...

…Poljubili su se sasvim slučajno. Opijeni sudbinom. Začarani tugom. Jer teška je žal za poezijom prošlosti.
Okrznuše im se usne. Ta dva crvena mača nastaviše davno započetu borbu.
Borbu ljubavi nad svitkom tuđeg života. Borba pod jednim zvjezdanim nebom. Borba dvije nespojive sudbine.
Pokrenu se tada kolo loše sreće. Prestade žubor potoka. I vrana poče smjerno da pjeva.

Griješili su. Rizikovali previše. Ali opet, to su bili oni. Uzavrela srca. Glave lude.

Dvije sfinge nestvarne ljubavi.

Imali su poseban način razmišljanja. Samo oni su zapravo bili stvarni. Sve ostalo je bila četvrta dimenzija jako siromašne ralnosti. Oni su znali da slušaju boje. Posmatrali su u nedogled zvuke. Hvatali leptirov let i prodavali maglu.

     Ljubio ju je kao da čini najsvetiju i poslednju stvar u svom životu. A potom, šapnuo tiho na njeno uho :

“ Dozvoli mi trinaest dana da te volim. Neka nečiji nesretan broj postane moja sreća.
Dozvoli mi da te silinom osjećaja pripijem uz sebe, poput magneta.

Samo trinaest dana, a onda odlazi.

Odlazi u svoje kraljevstvo i više se nemoj osvrtati. Nemoj se sjećati.
Nikada te neću tražiti. I ako me neko pita, rećiiću da te ne poznajem.

Samo trinaest dana. A onda mi oduzmi sve što ionako nije moje.

Znam, razmišljaš šta zapravo ja imam od toga. Da ću samo nanjeti sebi bol i buduće žaljenje.

Zastani.

Shvati da ću ja zapravo biti bogat čovjek. Jer duša će mi biti puna svevišnjeg izobilja tvojega.

A u nozdrvama aroma blagosti tvoga osmjeha.

Trinaest dana da te volim, dozvoli mi.

A ja ću kroz misli svim pričati kako je jedan čovjek našao put ka vječnoj sreći…”

29.05.2013.

Tri musketara...

Da li još uvjek mirišeš na mene ?

Da li te miris prve kafe jutarnje budi, draga ?

Da li zamisljaš svake noći da sam tik uz tebe?

Da li ti se oči onako iskreno smješe?

 

A bile ste moj dom.

Moja oaza zelja.

A bile ste moj ponos.

Ostvarenje mog maglovitog svijeta.

A bile ste mi sve.

I sada se vama ponosim.

Samo bez da pustim glas.

Ostale ste moja porodica.

Moja luka sigurna.

Moja ljubav.

Moja zjenica.

Tu sam ja.

Samo nema vas.

 

Da li ti neko u ponoć poklanja crven cvijet?

Da li ti neko stihove poklanja?

Da li ti neko pisma piše pod svjetlošću svijeće?

Da li će te neko ikada ovoliko voljeti?

Da li me osjećaš, draga?

 

Imadoh na dlanu nas.

Skoro poput filma gledah taj prizor u boji.

Nagradi me život vama.

Ali kasno shvatih da niste više do san.

Jasna fatamorgana.

Imadoh za koga da vežem sudbu.

Da bolji čovjek postajem.

Evo mene.

Nema vas.

Ja ne mogu bez vas.

Možete li vi bez mene ?

 

Da li ćes im nekada govoriti o meni ?

Da li ćes me se sjećati uopšte kroz godinu ili dvije?

Da li ću njihove siluete vidjeti bar iz daljine?

Da li si ikada voljela me?

 

I kada kroz život sama nastaviš, sjeti me se.

Ima mene mnogo tu, i biće me.

To je i moj život.

To su i moja četiri zida.

To je i moja sreća.

To je njihov osmjeh prvi, meni posvećen.

Želim ti sve najbolje.

Svu sreću svijeta.

Iako moju sa sobom nosiš pride.

Budi sretna, za njih najbolja.

A ja ću biti nekadašnji poznanik.

Sadašnji prolaznik.

Koji vam, do kraja života, čuva osmjehe.

10.05.2013.

Njen odlomak...

...I sreo sam je tako na obali mora.

Nije znala da sam tu.

Stajao sam daleko iza nje.

Čitavu vjecnost i pola života.

Nije je bilo teško pronaći.

Putevi su nam se morali tu ukrstiti.

U zemlji gdje na nebu pored mladog mjeseca stoji zvijezda.

U zemlji gdje se pet puta dlanovima zemlja dotiče.

U zemlji koja nas je vezala , iako u nju prvi put krocih te godine.

U zemlji gdje zatvorismo krugove.

 

Nisam se bojao da će me vidjeti.

Nisam strepio od toga da će se okrenuti..

Ne bi me prepoznala.

Vrijeme je učinilo svoje.

Možda bi na tren bila ponosna, jer naizgled posto sam čovjek.

Ostvario se u onome što mi na putu stajaše.

A ne bi znala  da postao sam neko ko od svoje sjenke zazire.

Ili bi pak pronašla beskrajnu šuplju tamu u ovim očima.

Noćni kralj i jutarnji konjusar.

Neko ko je izgubio osmjeh.

Kome na čelu stoje bore usled grča.

Pa kazu- mršti se.

I djeca mi više na ulici ne poklanjaju osmjehe.

Plaše se .

 

Sve je postalo bez smisla .

Obraz prodadoh za par zlatnika.

Postao sam čovjek koji ima puno u dzepovima.

A iznutra bijah prazniji no ikad.

Ipak si ti dobila najbolji dio mene.

Čuvaj to. Budi pametna.

Neka ti čini sreću i razdragane osmjehe.

Da budeš najbolja i sebi i drugima.

Čuvaj to, jer imaš i šta.

A meni posle tebe ništa više ne treba.

 

Zapalih cigaretu.

Heh, nekada je ona to za mene činila.

Moja vila i kraljica.

Uputih joj još jedan pogled pun ljubavi.

Ne, nisam prestao da je volim ni posle toliko godina.

Ne zna ona.

Nikada nije ni znala.

Povukoh još jedan dugačak dim, za opoštaj valjda.

Okrenuh se i nastavih put svojih lažnih uspjeha.

Ostavljajući na kamenu ženu koju duša nikada nije preboljela.

08.05.2013.

Purpurni oblak

Za tebe se rodih

Zbog tebe.

Radi tebe.

To moja misija na zemlji bila je.

Tako mi odrediše.

Kažu stari-tako zapisano je.

 

Od pepela i zemlje me načiniše.

Vjetrovi i gromovi me oblikovaše.

Moje krhotine otpadaše.

Sjajniji oblik poprimih.

Savršen oblik vrijednog dijamanta.

Za tebe.

Dugo najdraža.

 

Poput napitka čarobnog, tvoja ljubav me okrepila.

Nostradamuse, nekada moj, mnogo toga si mi predvidjela.

Rekla si da ja to sve mogu.

Da moram i hoću.

Za tebe.

Za mene.

Za nas.

Za zatvoreni krug i kompletnu sreću.

 

I vinuh se poput orla.

O, kakav si samo podstrek u moja krila života bacila.

Letih krajnje ponosno.

Puna elana, časti i zvjezdanog odraza.

Pomislih da ponosna ćes biti kada vidiš moj let.

Šta sam uspjela uz tebe, u taj sretni tren.

Pod krilo te htjedoh sviti.

Protiv svih da idem i da te štitim.

Ali zlo prokletstvo nikada ne spava.

Za mene si rodjena, a onda si nestala.

 

Rekoh ti ne hrani pticu ako ćes je u zimskoj noći samu ostaviti.

Rekoh ti ne daj vina boemu ako ćes mu bokal od srce razbiti.

Rekoh ti ne ljubi pjesnika ako mu nečeš dozvoliti da te veliča.

Rekoh ti nemoj reći da me voliš ako u to nisi sigurna.

 

I kako sada?

I šta?

Sada kada padam, za koga da se borim?

Meni životni poeni nisu važni.

Nisu me ni pitali da li želim da postojim.

Za koga da se smiješim?

Kome ljubav da poklanjam?

Nisu meni sveta ordenja.

Moje si srce ukrala

Za koga da stvaram?

A najradje bih svako slovo proklela.

Da ne odustajem nikada, kažeš mi.

Pa zašto si ti od mene odustala?

05.05.2013.

05.05.-sati pet.

Smjenjuju se dani.

Iza ledja prikradaju se.

Prolaze godine.

Opada lišće.

Suncu jos nije dosadilo da se svako jutro visoko na nebu pojavljuje.

A tebe još nema.

Nema te.

 

Smjenjuju se sati.

Otkidaju se suze.

Nove stranice prevrću se.

Mastilo se prosipa.

Pada se.

Ustaje.

A tebe još nema.

Nema te.

 

Dan se mjenja za noć.

Zvijezde se hvataju u kostac.

Vjetar je prevruć.

Zemlja ima ukus uspomena.

A tebe još uvjek nema.

Nema te.

 

Uspomene se vraćaju.

Nijemi film pun blagosti.

Tvoj pogled još uvjek za moj prikovan.

Otišla si, a ja ne uspjeh da te spasim.

Kajem se.

Ne opraštam.

Svoju krv proklinjem.

A tebe još nema.

Nema te.

 

Nastao je muk.

Osmjesi su iščezli.

Sa sobom ponjela si mir.

Ostao je samo nemir.

Poslednji poljubac ne stigoh da ti predam.

Poslednje riječi da ti kazem.

Da li me sada cujes?

Zašto mi putem sna znak ne pošalješ?

A tebe još nema.

Nema te.

 

Ostaće mnoga pitanja.

Nedovršena poglavlja.

Knjiga koja se nikada ne zatvara.

Istina je u kovčeg pored tebe legla.

Da li znaš koliko sam te voljela?

Da li znaš da si za mene još uvjek stvarna?

Tako danas želim da te u zagrljaj ušuškam.

Golubice.

Svetice.

Svilo kineske carice.

Evo već par godina na to čekam.

Čekaću i narednih  pet vijekova ako treba.

Ali tebe jos uvjek nema.

Nema te.

Nema.


Stariji postovi





<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


LOGO BLOGA

Poezija neshvacenih dusa


MOJI PRIJATELJI

The Foreboding Sense Of Impending Happiness.
više...


MOJI LINKOVI
















BROJAČ POSJETA

127014