Poezija neshvacenih dusa

Obescastili su me pogledima.

Oskrnavii dodirima.

Bicevali imenima.

Moje tijelo pozivali na blud.

Traznena sam.

Prodavana sam.

Vracana sam.

Kupovana.

Ispovjedili su me istinitoscu grijeha.

Iz oka su dopustili da potekne krv.

Razapeli me na ovozemaljski krst.

 

Sa desne strane kurva.

A sa lijeve svestica.

Koja ce bolju priliku da ima?

Skruseno cedo ili crna djavolica?

Kome ce naklonost biti pruzena?

Samo jedna ce da dobije parce tvoga tijela.

Drugoj trnov vjenac umjesto krune se sprema.

Bijelo ili crno?

Visoko ili nisko?

Edemsi vrtovi ili bakarni kotao?

Raj, a mozda I pakao.

 

Tvoje razmisljanje prekinjuce njen glas samo.

Pozivace se na cistotu vlastite duse.

Na blagost misli koje unutar nje i ne postoje.

Mi to, da se ne lazemo, oboje znamo.

Plakace.

Padace na koljena.

Ljubice ti pa brisati kosom stopala.

Preklinjace.

A iza ledja preklopice dva prsta.

Luciferka do kraja mracnom gospodaru odana.

 

Zasto gledas u mene?

Ocekujes drugi cin iste predstave?

Prozvani prince, ja nisam glumica.

Kurva sam.

I kriva sam.

Vlastitih crnih misli robinja.

Ne, ja ti necu pricati.

Ne, ja se necu pozivati na citate iz Biblije.

Luka.

Mateja.

Marko.

Jovan.

Za mene su samo poznata imena s’ ulice.

 

Pogledacu te smjelo.

Prekrsticu se gordo, na opste zaprepascenje.

Jer ja odabrah krajnju slobodu.

Ono sto bi I ti uradio, da si mogao.

Ipak za njih si se zrtvovao, a postali su ono cemu se nisi nadao.

Ne, necu nista reci sto ce te zaintigirati.

Pozdrav humani prince, moj put su takvi kao vi vec odabrali.

Pozdrav svetice, dobro mi ostaj!

Za razliku od tebe, tezinu svojih grijehova ja cu da priznam.

Vidjeh sinoc mjesec.

Bio je neobicno veliki I neprirodno crvenkaste boje.

Kao zakrvavljene oci starog pijanca koji se u svakoj novoj kapi  prisjeca onoga sto je nekada bio.

Svog gospodstvenog porijekla.

Vidjeh u njemu djecaka koji tezi ka necemu.

Nekoj novoj igracki ili nekom zamotuljku?!

Ne, ne mogu odgovor na to pronadjem.

Samo znam da je tezio ka tome, hrlio tako strastveno I naprosto djecije.

Sve granice gravitecije obarao je, ali uspio nije.

Za njega to nedostizno ostade.

 

 

Tvoja stopala na zelenim poljima moje Rusije.

Tvoje ruke u pjesku moje pozude.

Tvoje usne na krstu moje bescasti.

Tvoj pogled na hoizontu moje zivotne propasti.

Izgubivsi tebe izgubila sam sebe.

Ponekad te pronadjem u radosnom osmjehu nekog para.

U njihovom poljupcu ili drzanu za ruke na neobican nacin.

Naletim na tebe pri vihoru vjetra, ponekoj pjesmi ili mirsu julskih cvjetova.

 

Ponekad te pronadjem u sjaju zvijezda.

U mirisu kuvanog vina sa cimetom.

Nekada te slucajno vidim u tragu mastila.

Hrlim ka tebi poput predjasnjeg pijanca.

Vjecitog djecaka.

Ali ti se uporno trudis da te ne pronadjem.

Ti cak I u mojim sjecanjima nestajes.

Iscezavas.

Od mene skrivas se.

Uskracujes mi I zadnju mogucnost.

Da te u mislima ponekad posjecujem.

Znala je ona da ce me boljeti ako me ostavi bez odgovora.

Taj njen nestanak I muk bio je gori no stotine pogrdnih rijeci koje bi mogla da mi prisije.

Znala je ako mi ne ostavi ni mikron nade da ce me tako najbolje pokoriti.

I moram priznati, uspjela je.

Dotukla me.

Zadala pozlednji udarac.

Iscupala ruzine lattice I ostavila stabljiku da je vjetar truje.

 

Bacila me na ono od cega sam postala.

Ne, ne mogu nikada da je krivim, pa ni sada.

Mozda mi necete povjerovati, ali tako je.

Jer dijamant ostaje dijamant iako se zaprlja blatom.

A iako se digne do nebesa,prasina ostaje ono sto jeste u biti.

Jedno veliko nista.

Prozirna praznina.

 

Koliko sam samo puta u mislima prosla pored one njene kapije.

Virnula unutra I vidjela je kako bas u tom momentu miluje po glavi brata.

Brine se za njega, on je njeno citavo malo bogatstvo.

 

Koliko sam samo puta prosetala kraj one rijeke.

Da, I dalje je obala zapustena.

Koliko sam samo puta sjela na onu klupicu I zapalila cigaretu.

Dok sam pogled daljini u amanet davala.

 

Koliko sam samo puta prolazila pored onih hrastova I dopustila da njihova kora bolno grebe moje dlanove.

Da osjetim onaj dan.

Da osjetim onaj tren.

Da osjetim onaj pocetak kraja.

A sve to u mislima.

Mislima ispunjenim tobom.

Ne nama.

Nas nema.

Vise ne.

 

 

Prisjecam se, tada si prvi put odbila da svoje ruke spustis na moje.

Tvoj ponosni pogled me je rezao poput zileta po ovim nedoljecenim savovima na srcu.

Ubio me,  iako je izgledalo da zivim.

Da si bar umjesto onog snaznog zagrljaja na kraju

rekla :“mrzim te”, bilo bi mi lakse.

Znala bih da si me bar nekada iskreno voljela.

 

Ovako se gubim u vremenskom vrtlogu.

Gubim niti zdravorazumske bajke.

Ne znam da li si me voljela.

Ne znam da li postojis.

Ne znam da li me se vise I sjecas.

 

Nemam vise nista da ti kazem.

Svaki nas susret bice posut magijom cutnje.

Jer mi mozemo samo nemustim jezikom ljubavi da govorimo.

Svaki nas novi susret bice bez dodira.

Sa million skirvenih znacenja, ali bez znacaja.

Sa mnostvo pogleda koji se vise ne naziru.

 

Nemam vise nista da ti kazem.

Samo poslednju poruku koju cu da ti napisem:

Zapamti, kada naprijed sama krenes, samo se jos jednom osvrni, da spalis sve mostove.

Odustanite…

Da li je potrebno da vas zamolim?

Evo, kleknucu na ostre litice samo da me napokon pustite na miru.

Izadjite iz mraka.

Podjite u svoje odaje.

Zatocite se.

Kjuc bacite.

Oslobodite me!

 

Izadjite mi iz snova.

Niko vas tu nije pozvao!

Prestanite crno-bijele slike puniti bojom krvi.

Povucite svoje pohlepne ponude.

Samodestruktivne nagone.

Ne saljite bica od kojih pocinjem da zazirem.

Pustite me bar u snu da se odmorim.

Da se ne okrenem.

Da ne uzdisem.

Da na vrata snova pokucam, a da se ne trznem.

 

Ponekad pozelim da ste poput crnih vrana.

A onda stanem na sred ulice I dopustm da me rastrgnete.

Kao u horror filmu slavnog reditelja.

Na milion I jos po neku hiljadu djelova.

Oduzmite mi I ovo malo razuma!

 

Pozelim ponekad da ste poput copora gladnih vukova.

Da se na mene bacite iznenada.

Bez prethodne najave.

Onim krvolocno-nevinim ocima da me prezate.

A onda da mi zivot oduzmete dok vas gledam.

Sa osmjehom…

 

Odustanite…

Jer ja se necu predati!

Koliko god bili uporni.

Ma koliko god insistirali.

Bar ste to mogli nauciti za ovih godina.

Ili Vi ili ja!

Ali u svakom sluacaju, pobjednik sam.

I ako izdrzim.

Ili sto sam do sada izdrzala.

 

Kada bi samo znali kako zelim da se odmorim.

Od vasih prica.

Od vasih lazi.

Od vasih utvara.

Od vasih licemjernih pogleda.

Od vaseg kaziprsta.

Od vas!

Kada bi samo znali, pustili bi me bez premisljanja.

Kada bi samo znali…

Koliko zudim da vidim svojih snova pocetak I kraj.

Stojim.

Hvatam isprepletane zrake mjesecevih boja.

Lagano,prasinu ovozemaljskog grijeha trpam u dzep.

Krst umacem u krv.

Noz zarivam u hljeb.

Suzu u vino dodajem.

Da ga razblazim.

Radjam ononebeski gnijev.

Zivi oganj na njedrima primam.

Radjam propast sudbina.

Sudar svjetova sprema se.

Ja te na dvoboj izazivam.

Tacno u ponoc…

Kao davno prije.

Sjecas me se?

Stojim.

Cekam.

Poklanjam se razlicitim statuama.

Oko tvoga preostla kruzim pazljivo.

Da li ces mi dati oprost Ili me pretvoriti u ratnika.

Ratnika vatre.

Bjesa.

Ratnika boli.

Da li ces mi dati mjesto pred sebe ili ces me pretvoriti u pjesnika.

Lazova.

Slijepca.

Naratora stihovite istorije koja ne postoji.

Da li ces me prepoznati ili me opet greskom prozvati za izdajnika?

Da li ces shvatiti sve prije nego bude kasno?

Da li ces mi pruziti ruku pormirenja?

 

Stojim.

Sat otkucava.

Opet kasnis?

Mozda neces doci?

Nemoj mi reci da se bojis?

Cekam te.

Izadji.

Ti I ja.

Kao nekada.

Samo tada bijah na koljenima pred tvojim likom u tamnim nocima.

Nocima bez tonova.

 

Izadji.

Ukazi se.

Dodji.

Crta je ispred nas.

Crta zvana zivot, smrt i strah.

Ja sam sve tri odavno prosla.

I presla.

Ne tebi je da pokazes sta znas.

Naokolo placene klake cekaju da nagrade pobjednika.

Ti ili ja.

Zemlja ili nebo.

Pakao ili raj.

Pokazi se bolji.

Osvjetli im trag.

Ili digni ruke, prepusti se mraku.

Pomjeri se.

Prepusti casno mjesto duhovnom prvaku.

Ipak, ne dam da mojim bicem sebicluk vrtlog zakuva.

S desne strane, samo za tebe-mjesto cu da sacuvam.

Ne, ne vjeruj mi.

Ne prilazi.

Zivot svoj ne sputavaj.

Zaustavi vrijeme.

Ka buducnosti usmjerni nadanja.

Proslosti lijepe sjene vise ne velicavaj

 

Ne, ne vjeruj!

U moje ruke- koje stoje sklopljenje I mole te za oprostaj.

U moje suze- koje jos radi navike kotrljaju putanjama mog osmjeha.

U moje rijeci- jer ih toliko puta sricah da ih vec napamet znam.

U moja djela- jer su ih onu unaprijed predvidjena.

 

 

Ne, ne vjeruj mi.

Lovorov oreol na izdajnikovu glavu stavi.

Jer mi smo satkani od pogana roda.

Po nasim tjelima su robovanja znaci.

Vino moje pelinovu gorcinu poprima.

Primamljuje poput mirisa cimeta u zimskim nocima.

Moja dusa prazna je.

Poput ljusture vikinskog broda sto se pod algovitim pokrovom u okeanima gubi.

Krv moja crna je.

Poput prosutog mastila kome se na neplodnom tlu trag gubi.

 

Ne, ne vjeruj mi.

 

Ali ipak,ja tebi vjerovah.

Ljubih ti sliku nocima, poput ikone.

Kao ponizni monah klecah.

Molih se da proslost postane sadasnjost.

Vjecnost neprezaljena…

Da ukus tvojih usana bude zapecacen na mojim.

Toplota tvoga tijela da me muci u ljetnim nocima.

Da, pozelih te I u proljetnjim zorama.

Svakog mjeseca.

Svakog momenta.

Svakog prokletog ponedeljka.

U nocima te budna trazih na praznoj strani kreveta.

Samo jos po koji redak napisan u pismu drzao me je medju ovozemaljskim stvorovima.

Dokaz da volio si me.

Dokaz da dokaza ima!

 

Ne, ne vjeruj mi.

Ne cini to sebi.

Jer istinu mozes vec da naslutis.

Melodiju bola niko ne moze poreci.

Jer ako mi povjerujes, tada skocicu poput munje.

Gordi pehar casne pobune dici cu put nebesa.

Priznacu ti da lagala sam.

Da, stvarala sam radi bijesa!

Priznacu ti I ono sto ne smijem.

Pascu nicice pred tvoja zlatna ordenja.

O, ne!

Ne vjeruj mi nikada vise!

Ostavi pjesnika dostojnog zaljenja.

Vreme nestaje sve tise.

Kazaljke su nocas sklopljene.

Za tebe I mene prva igra istine.

Usne nijeme.

Jer odavno su proklete.

Poput sjenki vjesto skrivamo gresne pokrete.

Dvanaest na casovniku otkucava.

Otkucava…

Nema te.

Ne kraj mene.

Nesto te sputava.

Vicem “vrati se”, a dobro znam sve.

Nikad ni zauvjek.

 

Polako gubim te u pogledu.

Nestajes u laznom ponoru.

Znam, odlazis.

Ali samo ne njemu!

Andjele, ti korake mi ne cujes…

A ja jos po nekad sjetim se onog snenog trena.

Ti, savrsena zena!

Par poljubaca pod kapima majske kise.

Ali ne, nikada vise.

Tragovi prevara na nasim stazama.

Sumnjah oduvjek, ali oci zatvarah.

Sada jos samo mogu posle svega da prisjecam se.

Ponovo srecni, mi?

Nikad ni zauvjek.

 

Nekada nase.

Sada nicije vise.

Kosavom zivot mastilo sa nasih stranica brise.

Ljubavne cini srecom proklete.

Jos na stolu samo prazne case.

Po koja kap oporog vina.

A u uglu, poznati ukus tvoga karmina.

Da dusu otruje.

Da srce ubije.

Sada kada nema te.

Nikad ni zauvjek.

Zelim da zastanem u vremenu.

Kao u crno-bijelom filmu da se vratim na najdrazi dio.

Svaki vremenski interval prozivljavam iznova.

Napravim pauzu,pa nanovo zapocnem putesestvije u svojim mislima.

Mislima ispunjenim tobom.

Poput savremenog ludjaka zapadnem u najdrazu kolotecinu.

Zalim da zastanem u vremenu.

Onom vremenu.

Tvom vremenu.

Mom vremenu.

Nasem vremenu.

 

Zelim da zastanem u tvojim ocima.

Strast da osuskujem u tvom uzdahu.

Da se nikada ne otkotrljam sa tvojih usana.

Vlastiti dodir da zamjenim tvojim.

Zelim da se umivam tvojim mirisom.

Kapi tvoje nevinosti da drzim njezno na dlanu.

Uvojke kose da ti rasporedjujem po jastuku.

Zelim da legnes na moju stranu kreveta.

Zelim da  zastanem u tvojim ocima.

U onom pogledu.

Izmedju dva treptaja.

 

 

Cinilo se da je mnogo toga potrebno.

Prokleto mnogo toga.

Ali, isteklo je previse zivotnog pijeska prije nego li shvatih koliko zapravo malo toga nedostaje.

Premalo.

Par sitnica koje je samo trebalo uklopiti na odgovarajuce pozicije.

Tada bi mozaik u mojoj glavi bio potpun.

Savrsen…

Ave!

Ponos pomjesan sa kapima kukavicluka stvara nuzno zlo.

Dodas li  po koje zrno neizivljenosti nastaje po vlastitoj mjeri kreiran pakao.

 

 

Od sebe nacinih Lucifera.

Nevjernog Tomu.

Izdajnika.

Lopova.

Varalicu.

Prokletnika.

Tebi, ponudih zalogaj jabuke otrovne.

Prognala sam vrijeme na zivot bez nas.

A mogli smo da imamo besmrtnost.

Ti i ja da nacinimo jedno novo SVE!

 

Nikada te nisam pitala da li ti je dan ispunjen sa mnom?

Nikada te nisam upitala kada pogledas u mjesec da li se prisjetis  nas?

Ja ga cesto gledam i u njemu vidim bas tvoj lik.

Da li kada sjedes na nasa mjesta zamislis sebe u mom zagrljaju?

Prisjetis li se nekada kako se struja tvojg drhtaja prozimala sa mojom?

Dva osudjenika ljubavi koja se kriju od patrijahalnih pogleda.

 

Proslost, da…

Prokleta proslost koja se nikada ne zaboravlja.

 

 

Zastajem.

Ljutim se na sebe sto pisem.

Ti ponovo zivis.

Ti ponovo koracas.

Ti ponovo dises.

Ti se ponovo smijes.

Ti uporno pokusavas da zaboravljas.

Imas pravo.

Ti si jedina bila iskrena…

 

 

 

Zelim ti dobar vijetar I mirnu luku zelenooki pomorce!

Da su ti jedra uvjek visoko razapeta.

Zastava ponosno da ti sa jarbola vijori.

Zastava pobjede.

Bez ikakvih naznaka mene.

Neptunovu krunu ti na glavu stavljam.

Kraljice, neka te prati sreca sjevernih mora.

Pokusaj da sve nase zaboravljas.

Tako ces jedino uspjeti novo poglavlje da stvaras.

 

 

Ali….nesto mi ne da mira.

Reci mi….

Da li bi mi nekada dozvolila da pricu promjenim?

Da izokrenem fabule, prepravim size I zakljucak dovrsim?

Sa iskrzanog lista nasu istoriju prepisem na egipatski pergament?

Sa engleskim mastilom i guscijim perom.

Miroslavljevom cirilicom izvezem osmjeh na tvom licu,

za mene?

Da ljubavnim tangom izmedju maste I slova podstakenm otkucaj tvoga srca?

Moga srca u tebi.

Da napokon prestanes da me zaboravljas?

Reci mi da znam.

Obistini moju nadu ili je pusti da bude unistena.

Istrebljena.

Razorena.

Pokorena!

 

 

Ovde  ipak zastajem.

Prestajem.

Ponovo odustajem.

Nepovratno nestajem.

Pero na dva dijela lomim.

Pocetak kraja.

A mozda i kraj pocetka.

Pakao I raj.

Zivot I smrt.

Smijeh I uzdisaj.

Sve izmedju je iluzija.

Neka neprozivljena, a moguca sudbina.

To su nasa mjesta.

Dva prestola.

Dvije pocasne loze.

Dvije karte za raj iz maste.

Kucerak na proplanku sa neobicnim zvrljotinama na zidovima.

Samo nasa nedodjija.

Mjesto I kompasu nepoznato.

Njene malene ruke I lavez eskimskog psa.

Mjesto gdje se jos u snovima srecemo.

Ni na sjeveru.

Ni na zapadu.

Samo nasa nedodjija.

 

Ali, prevelika barijera nas razdvaja.

BArijera zvana ljubav I oprostaj.

Dva paklena suparnika.

Dva krvnika vjekovna.

Najjaci samo opstaju.

NAse ruke u zraku vijore.

Ostaju samo rijeci…

Rijeci I sjecanja.

Da me kada se najmanje nadam, iznova zabole.

 

 

…sve je tako cudno i nepredvidivo.
Zivot je poput tek stasalog ptica koji I suvise brzo nauci da leti, a onda povucen niceovskom filozifijom zivota pada.
Pada u blato gdje bude pojeden od strane strasnog macora-zivota. 
Zato ovo pripovjedanje ne zapoceh velikim slovom.
Kako nas ucise.
Kako po pravopisu dolikuje.
Jer zasto kraj zamjeniti pocetkom?
Crno umrljati bjelim?
Baciti pred svinje bisere.
Da li treba opet nekoga da zavaravam?
Ah, ipak ne.
Radije cu napokon biti onako surovo iskrena. 
Pa neka mi sude.
Pontije Pilat moje licne vjere neka na mene prstom uperi.
Sve do poslednje izgovorene tijeci, za svaki pogled i udahnut vazuh. 
Neka mi sude!
Za svaki sekund proveden u zatvoru zvanom “Zivot”.
Ja bih mu promjenila ime u “ tinjajuca patnja”.
Ali ko mene pita, zar ne?

Hvala Vam, ali meni je moja sloboda uvjek bila bitnija.
Mnogo bitnija od Vasih opijumskih dogmi i laznoh moralisanja. 
Ona mi je bitnija od svega, pa cak i mene same. 
Mislim da kod mene nikada nije ni postojala ona tanka linija izmedju genija i ludaka. 
Ja sam uvjek birala radje ovaj drugi put.
Mislite li da sam gorda sto sebe genijem nazivam?
Hah, pa zar to realno sebi ne moze pripisati svako ko iole ostaje normalan u ovom vremenu?
Vremenu postenog razvrata i prilagodljivih istina.

Zasto onda da se ne smatam istim kad prastam razvrat, laz I bol?
Kada na prvi samar jos tri puta drugi obraz okrenem.
Zazmurim kada treba da gledam i vjerujem u ono sto istina nikada postati ne moze.
Precutim svaku uvredu i ne dopustim si suzu da sve to olaksam.
Ne, nisam gorda. 

Razmisli o ovome, citaoce.
Zastani.
Vrati se na pocetak.
Mozda upravo pored tebe prolazi zivot , a da ti to zapravo ne znas.
Pozdravices ga poput starog poznanika pa se za par godina zapitati, kuda je nestao?
Kada ti nametniti jaram postane pretezak tek ces ga tada postati svjestan.
Pozeljeces ga  sa sebe strgnuti.
Shvatices koliko si od zivota izgubio zarad misljenja drugih.
Nebitnih ljudskih jedinki.
Prirodnog otpada.

U grlu ce ti zastati nesto poput kostice od breskve.
Pomislices da dosta je.
Pokidaces paucinu zavaravanja koja ti je bila pred ocima svih ovih godina.
Reci ces –slijedi promjena!
Zelices da zivis.
Slobodno da dises.
Da po sopstvenim normama prezivljavas.

Prenuce te nesto, citaoce.
Dva kratka zvuka.
Ne, to nije sat.
On je otkucao svoje.
Tup udar, lagano se otvorise vrata.
Zeljan si promjena?
Napokon se budis iz sna?
Kasno je, djecace.
Natoci nam po pice.
Okaci mi kabanicu.
Prisloni na zid srp.
Napravicemo samo mali predah, pa onda idemo.
Ne zamjeri.
Smrt se danas malo umorila…

Vi ne razumijete prirodu.

Vi je naprosto ne razumijete.

Te suve grane pod bijelim mahunastim pokrovom.

One koje igraju u ritmu prohladnog vjetra i prkose svemu naokolo.

 

Ne, vi je ne razumijete.

Te zelene doline koje se poput pitkih izvora pruzaju u nedogled.

Te  gorde borove, ponosne cuvare zemaljske flore.

I po neka jedva primetna sisarka na njima.

Poput blistavog ordenja.

 

Ne vi uposte ne razumijete prirodu.

Tu jesenju melodiju koja se na zimski san sprema.

Gole grane.

Opalo lisce.

Trule panjeve , prazne poljane i goluzdrave litice.

 

O ne!

Vi nikako ne razumijete prirodu.

Vi ni ne pokusavate da je shvatite.

Naprosto, samo je unistavate.

To najbolje znate.